Primo Levi (Torino, 1919. – 1987.) talijanski je pjesnik, prevoditelj, pripovjedač, romanopisac i esejist. Po temeljnoj izobrazbi kemičar, u svijet književnosti zakoračuje svjedočeći o osobnom iskustvu holokausta, objavivši 1947. godine roman Zar je to čovjek (Se questo è un uomo).
Logoraškom iskustvu autor se navraća i četrdeset godina kasnije u svojoj knjizi antropoloških eseja Utopljenici i spašeni (I sommersi e i salvati), koja se zbog iznenadne smrti prometnula u Levijevo testamentarno djelo.
Autobiografski snažno obilježena su i druga dva Levijeva djela: Smiraj (La tregua, 1963.) u kojem tematizira povratak iz logora netom oslobođenom Europom, a zatim i Periodni sustav (Il sistema periodico, 1975.), dvadset kratkih proza od kojih svaka za naslov ima ime nekog kemijskog elementa, spajajući iskustvo znanstvenika i tih godina već i u svijetu afirmiranoga književnika.
Knjigama kratkih znanstveno-tehnoloških parabola, «plemenitih i varljivih izmišljaja» kako ih sam autor naziva, Prirodopisne priče (Storie naturali, 1965.) i Iščašenost oblika (Vizio di forma, 1971.) ukazuje na otuđenost čovjeka i opasnosti koje vrebaju iz neodgovorna odnosa prema okolišu.Nakon odlaska u (kemičarsku) mirovinu, Primo Levi se još više posvećuje književnom radu. Objavljuje dva romana: Zvjezdasti ključ (La chiave a stella, 1978.) i Ako ne sada, kada (Se non ora, quando, 1982.), tematizirajući etičnost dobro obavljenog posla u prvom, odnosno sudjelovanje skupine Židova u ratnim operacijama tijekom Drugog svjetskog rata u onom drugom.
Dvije knjige eseja: Tuđe područje (L' altrui mestiere, 1985.) te Utopljenici i spašeni (I sommersi e i salvati, 1986.) upotpunjuju sliku o Leviju intelektualnom znatiželjniku s jedne strane, čiji su enciklopedijski interesi u rasponu od riječi do svijeta životinja, ali i osobi koja dubinski promišlja tamnu stranu ljudskoga uma, podsjećajući da valja biti itekako suzdržan pri donošenju konačnih sudova.
Žanrovski izdvojeno mjesto zauzima Levijeva osobna antologija Traganje za korijenima (La ricerca delle radici, 1981.), u kojoj je predstavljeno «trideset autora iz trideset stoljeća pisane riječi» s odabirom kraćeg ulomka iz djela te antologičarevo kratko uvodno obrazloženje.
Slika o Leviju bila bi nepotpuna bez podsjećanja na njegove prijevode, među kojima – uz one iz svijeta znanosti (Henry Gilman i njegova četiri pozamašna sveska Više organske kemije s više od 3500 stranica!; ) – nalazimo imena kao što su Claude Lévi-Strauss (La voie des masques i Le regard eloigné) i Franz Kafka (Proces).