Kradljivac vrhova

Lako čitak, lepršav, a istodobno i prepreden roman pun zamršenih situacija, Kradljivac vrhova, prepun je humorističkih i zabavnih životnih mudrosti s pomoću kojega se on opet vraća svojim počecima. Zanimljiva je to priča o vrsnom poznavatelju ljudi i o prefriganim Bečanima. Autor na majstorski način manipulira poveznicama između optimističnog sarkazma i brižljivog humora koji je u njemačkom govornom području rijedak i koji stoga čitanje njegovih knjiga čini tako zabavnim. Svoju „bezdogađajnu” priču pripovijeda tako svježe i živahno da čitatelji moraju pomisliti: autor to nikako nije mogao izmisliti, to je morao sâm proživjeti. Priča je to o traženju smisla i pozornom slušanju ljudi koji ga okružuju, bajka o tumaču zvijezda i čovjeku koji se posve predao u ruke sudbine – sjajno ispripovjedana s doista puno sitnih brižljivih pojedinosti. Na kraju jedne iznenađujuće sretne lektire zna se samo jedno: da je Radek Knapp svoga simplicissimusa trebao pustiti da se pretvori u bezbroj nastavaka.

Knapp u ovom romanu razmišlja o cijeni ljubavi i slavi život – lepršavo, ironično, skurilno, s toplinom u srcu. Uspio je stvoriti šaljiv i mudar roman koji s finim osjećajem za apsurdne međusobne odnose priča o čežnji za nadolaskom ljubavi. Autor je vješt i iskusan pripovjedač koji s puno duha svojeg vrlo simpatičnog antijunaka poetski i mudro vodi kroz silne životne zaplete.

            Ludwik Wiewurka je melankoličan i prilično osamljen očitavatelj mjerača topline u Beču kod tvrtke Wasserbrand & Söhne. Rođen je u Poljskoj i majka ga je već kao dvanaestogodišnjaka, protiv njegove volje, otela iz topline doma njegova djeda i bake kod kojih je odrástao, te dovela u Beč. Nikad se nije posve pomirio sa svojim životom u Beču te živi više ili manje bez ikakva plana – od danas do sutra. Redovit posao očitavatelja mjerača topline donekle mu daje uporište i unosi određen red u njegov život. S vremenom je taj svoj posao zavolio, zahvaljujući susretljivosti i razumijevanju vlasnika tvrtke kojega posebno cijeni. Na svojem putu po stambenim zgradama i stanovima stekao je prilično iskustvo kao poznavatelj ljudi i često zapadao u najneobičnije situacije. Zalazeći tako u gradske stanove, ne očitava samo stanje brojilâ, nego se usput posvećuje i duševnim raspoloženjima krajnje čudnovatih stanovnikâ. Ludwik ih je točno procijenio: „Bečani su prvoklasni glumci i nikad se ne zna što se u njihovoj nutrini zbiva.” Dovoljan mu je pogled na ulazna vrata da zaključi tko i u kakvim životnim prilikama iza njih živi. Njegovo ustaljeno privatno pravilo vrijedi uvijek i posvuda – napojnica se dobiva samo u dnevnoj sobi, a nikada u kupaonici obloženoj keramičkim pločicama. Stoga taj verzirani očitavatelj toplinomjera uvijek završava očitavanje u dnevnoj sobi, iako tamo katkad stječe poznanstva s leguanima i razgovorljivim magarcima. Unatoč silnom iskustvu u vlastitu poslu, katkad ipak biva iznenađen. Naime, jednoga dana susreće čovjeka čija bi dnevna soba mogla biti dio zemljopovijesnog odjela nekog prirodoslovnog muzeja. Taj čovjek u vitrinama čuva kamenje koje se doima poput neizglednih komada stijenâ, a u stvarnosti su to vrhovi brdâ i planinâ. Među njima ima vrhova K2 u Nepalu, Montblanca u Švicarskoj i Großglocknera u Austriji. Važna mu je ptičja perspektiva, pojašnjava taj čovjek. Ona pomaže da se prebrode loša razdobljâ u životu. Za rastanak taj čudnovati skupljač Ludwiku poklanja vrh Visokih Tatra – kao srećonošu. I sudbina započinje svoj tijek...

            Baš kad se zalaže za svoj novi posao, njegova ga majka, s kojom on razgovore vodi u trećem licu (Kako je mama?) i koja ga svaki put kad je posjeti prisiljava da pojede cijelo brdo palačinkâ, iznenadi službenom pozivnicom za dodjelu austrijskog državljanstva koje je ona zatražila bez njegova znanja, a na koje je u međuvremenu i sâm stekao pravo. Zapravo ne zna što bi s tim započeo i pušta da se, po prirodi stvari, s njim dogodi ono što se događa. Osobno mu je prilično svejedno i taj svoj novi identitet promatra kao zanimljiv eksperiment. No kad je ubrzo zatim dobio dopis da se javi komisiji za regrutaciju zbog provjere sposobnosti za vojnu službu, ipak požali što se nije usprotivio gotovo prisilnom primanju državljanstva.

            U vojsku Ludwik nikako ne želi, pa kuje plan koji bi ga trebao spasiti od odlaska u vojnu službu. I dok razmišlja kako bi to mogao najbolje izvesti, prisjeća se životnih mudrosti i izrekâ svojega djeda koje mu se polagano sve više vraćaju u sjećanje. Puno od onoga što je nekoć čuo od djeda sada se pokazuje korisnim savjetom koji on slijedi. Sve polaže na jednu kartu i, premda u stvarnosti ne dobiva jer ne uspijeva izmaknuti državnom posezanju za njegovom privatnošću i slobodom – ipak na kraju izlazi kao pobjednik.

            Zahvaljujući samo dobrohotnoj vojnoj liječnici nije dospio u vojnu službu. Raspoređen je kao civilni službenik u starački dom „Bijeli tulipan” gdje se osjeća iznimno ugodno, a potkraj službovanja obuzima ga teška dvojba – treba li popustiti pridobivanju svojega novog šefa, mudroga i iskusnog alkoholičara doktora Ringa koji mu nudi stalno namještenje i zaključno ispražnjeno mjesto ravnatelja doma, ili treba ostati uz dogovor o povratku koji ima s vlasnikom tvrtke za mjerenje topline Wasserbrand & Söhne?