Sutra, jučer i danas Luke zvanog Konj

Ofucana, ugruvana i prljava kapsula za hibernaciju više je bila nalik ostacima natrulog, sirotinjskog sarkofaga nego sofisticiranoj kutiji, građenoj da bi u posebnim uvjetima konzervirala život bića koje će se probuditi jednom u budućnosti. Ipak, u njoj se nešto pokrenulo, pa malo-pomalo izmigoljilo u gluhi mrak, vlagu i hladnoću. Tihi šumovi počeli su odavati prisutnost stvora čije je tijelo plazilo, pa bauljalo, pa se s nečim tupo sudarilo. Na kraju se začuo ljudski vapaj: „Di sam to, Gospe blažena?“
Mukla jeka oglasi u mraku dugu i visoku prostoriju. „U raju budućnosti, sretniče!“ začuje se odgovor iz daljine. „'Ko si ti?“ uplašeno upita prvi glas. „A 'ko si ti?“ uzvrati drugi. Dva para promrzlih i nepovjerljivih ušiju napeto su osluškivala. Tišinu prekide prvi glas: „Kaži ti prvi“.