Anđeo sa zapadnog prozora

Ovaj roman je njegova svojevrsna književna i duhovna oporuka za nadolazeća pokoljenja književnika i čitatelja. U njemu iznosi priču o magistru Johnu Deeju čiji život se proteže kroz njegove potomke tijekom nekoliko stoljeća, a ispunjen je potragom i lutanjem za kamenom mudraca, zlatom, eliksirom života, spoznajom...

Herman Hesse: GUSTAV MEYRINK ROMANOPISAC

Prigodom objavljivanja Anđela sa zapadnog prozora i šezdesetog rođendana Gustava Meyrinka, 1928. godine.

Danas tisuće ljudi plaćaju Meyrinku njegove munjevite uspjehe*. Prvo su pustili tog pisca da dvadeset godina piše svoje zabavne pripovijetke, zajedljive, često pune duha, ne obraćajući na njih nimalo pozornosti. Tijekom tog dugogodišnjeg razdoblja nastavio je Meyrink nepokolebljivo raditi, vjeran istom načelu: obračunati se s buržujima bez i najmanjeg ustupka publici. Kad je u gotovo pedesetoj godini doživio ogroman uspjeh s Golemom, odgovori čitatelja i većine kritičara ponovo su bili neprimjereni. Danas, kad je napisao pet romana s kojima je postigao nevjrojatan uspjeh, potvrđuje se staro pravilo obrata sreće: svekoliki gromoglasni uspjeh odjednom počinje buditi sumnje i na miljenika sreće pada kiša kamenja.
Meyrinkove knjige, a osobito Golem, učinile su ipak snažan utjecaj i na one koji su ih odmah počeli blatiti. Uzalud bi bilo ograničiti se na poricanje ili na žaljenje zbog toga utjecaja. Čak i u Meyrinkovu slučaju, posljedice uvijek imaju svoje uzroke. Previše su ih jednostavno tražili u njegovu "okultizmu".
U njegovim romanima, kao i u brojnim novelama iz zbirke Šišmiši, svakako se susreću iznimno točni elementi "tajnih učenja". Mistički tekst Zeleno lice i govor učesnika u Valpurginoj noći, kao i riječi Hillela i zločinca u Golemu - izdvojene iz konteksta romana - prave su objave okultnih i gnostičkih učenja.

No, to ne objašnjava Meyrinkov utjecaj. Njegov utjecaj na mase je plod senzacije, a ne samo ideja. Iz toga bi se moglo zaključiti da on koristi "senzacionalne" efekte! Ali to bi bilo krivo: jer čuđenje ne počiva na "efektima". Meyrinka, doduše, smatraju majstorom u baratanju dojmovima, ali to ne objašnjava njegovo djelovanje, ni na široku publiku a kamoli na tankoćutne ljude. Postoji tu još nešto osim umjetnih postupaka.

Tolikom snagom ne djeluje ni "mašta" ni umješnost tog stvaratelja,već njegova osobnost. Kad se pogleda malo pobliže, Meyrinkova se vještina nije nimalo promijenila od njegovih prvih djela od prije dvadeset godina. Ista nagla, odlučna otvorenost, ista prodorna radost koja se pokazuje u tom "toplom" vojniku i u drugim pričama iz mladosti, omraženim kod publike, ponovno se uočavaju u oporosti i divljem plamsanju njegovih posljednjih romana. Možda taj Meyrink nije ni anđeo ni mudrac, možda ima neke opasne, sumnjive, pa čak i škodljive osobine - ali to je čovjek od značaja - koji se izražava i predaje nehajno i žestoko, pun vjernosti samom sebi i gorljivosti koji su, kakvo je danas stanje u književnosti, neizbježno morali očarati. Po tomu on nedvosmisleno podsjeća na Wedekinda.

Dakle, udarna snaga njegovih knjiga ne oslanja se na nešto mrtvo, ili na neku proračunatost, već na nešto izrazito živo, istinito. Pravi su ne samo fino produhovljeni likovi, ne samo ulomci u kojima se potvrđuje pročišćena mistička spoznaja, već su pravi i prostakluk i opterećenja, duboka i podmukla opakost, sklonost pokvarenosti i sablazni. Novije slikarstvo i književnost više su puta krenuli istim putovima, a djela stvorena u tom duhu, kao i Meyrinkova, utvrđuju prekid s tadašnjim konvencijama, što ne isključuje njihovu ovisnost o nekim drugim konvencijama; primjerice, Meyrinkova tehnika puna je mnogih izrabljenih klišeja. No, u okviru tih klasičnih sredstava kojima se služio, razmahuje se, bez i najmanjeg uzdržavanja, tako silovita priroda, da bismo joj uzalud tražili ravnu u spokojno mudroj književnosti posljednjih desetljeća. Bilo da ga optužuju za vulgarnost ili da ga opravdavaju zbog "ekspresionizma" - nedvojbeno je riječ o nekome tko ima hrabrosti biti ono što jest.