Golem

Ovaj roman austrijskog pisca je izvanredna fantastična priča s višestrukim zapletima i neočekivanim završetkom. Utjecao je na Franza Kafku i njegov Proces.

Jorge Luis Borges: ČAROBNI STAKLENI VRTOVI HEBREJSKE KULTURE

Ovaj Borgesov tekst predgovor je Meyrinkovoj knjizi u ediciji Babilonska biblioteka, koja je posvećena fantastici, a Borges ju je uređivao za nakladnika Franca Mariu Riccija.

U Ženevi, oko 1916. godine, pod utjecajem eruptivnih Carlyleovih djela, odlučih se sam prihvatiti učenja njemačkog jezika. Moje ranije znanje svodilo se na nekoliko deklinacija i konjugacija. Nabavih neki mali englesko-njemački rječnik i s pretjeranom smionošću (kojoj se i danas čudim) bacih se na stranice Goetheovog Fausta i Kantove Kritike čistog uma. Postignuće se može naslutiti. Nisam se obeshrabrio, nego tim teško razumljivim djelima dodah i Heineov Lyrisches Intermezzo. Mišljah, ne bez razloga, da će te strofe, zbog svoje kratkoće, biti manje nedostupne od Goetheovih zamršenih kitica ili beskrajnih Kantovih odjeljaka. I tako, u predivnom mjesecu svibnju iz prvog stiha - im wunderschen Monat Mai - bijah na magičan način privučen jednom književnošću koja me je vjerno pratila cijelog života. Tada povjerovah da sam se srodio s njemačkim, koji međutim, ni dan-danas ne znam. Nešto kasnije baronica Helene von Stummer, iz Praga - čiji stidljivi osmijeh ni smrt nije izbrisala iz našeg sjećanja - dade mi primjerak jedne u to vrijeme objavljene knjige, fantastičnog nadahnuća, koja je na nevjerojatan način uspjela privući pozornost široke publike site ratnih nesreća. Bio je to Golem Gustava Meyrinka. Osnovna tema te knjige vrtjela se oko geta. Voltaire je rekao da kršćanska vjera i islam potječu iz judaizma, ali da se muslimani i kršćani s pravom gnušaju Izraela. Taj izabrani narod u Europi bijaše stoljećima prognan u četvrti koje su više ili manje sličile azilima za gubavce i koje, paradoksalno, bijahu čarobni stakleni vrtovi hebrejske kulture. Na tim mjestima su klijale mračna atmosfera i ambiciozna teologija. Kabala, španjolskog podrijetla, koju je njen tvorac, Moisés de Leon, pripisivao tajnoj usmenoj predaji koja, navodno, potječe iz Raja, naći će u getima pogodno tlo za svoje čudnovate spekulacije o prirodi božanskog, o magičnoj moći slova i o mogućnosti da posvećeni stvore neku vrstu čovjeka, kao što je Stvoritelj stvorio Adama. Taj homunkulus dobi ime Golem, što na hebrejskom znači grumen zemlje, kao što Adam znači glina.

Gustav Meyrink je iskoristio tu legendu, čije najsitnije detalje iznosi u svojoj nezaboravnoj pripovijesti, dodavši oniričkom polju djelovanja Carrollovog djela S one strane ogledala jedan opipljivi užas koji ja nisam zaboravio ni poslije toliko godina. Ima tu, na primjer, snova sanjanih u drugim snovima, košmara u okrilju drugih košmara. Već sam sadržaj je izazvao moju radoznalost: naziv svakog poglavlja sastoji se od po jednog jedinog sloga.

Za razliku od svog suvremenika, mladog Wellsa, koji je mogućnosti fantastičnog tražio u znanosti, Meyrink je tu mogućnost crpio iz magije, idući s onu stranu svake mehaničke vještine. Sve što možemo učiniti magijske je prirode, kazuje nam on u Kardinalu Napellusu, misao s kojom bi se i Novalis suglasio. Drugi simbol tog pristupa stvarima jest epitaf koji će čitatelj naći u Posjetu J.H.Obereita pijavicama vremena, pripovijetki koje je, nasuprot tome što izgleda nesrvarno, ipak istinita, ne samo estetski već i psihološki. Ta priča, narativna u početku, kasnije postaje mnogo življa sve dok se ne stopi s našim najintimnijim iskustvima i strepnjama. Pijavice vremena nalaze se s onu stranu metafore i alegorije. One odgovaraju samoj tvari našeg ja. Četiri brata s Mjeseca sadrže dva argumenta: jedan koji je namjerno nestvaran, onaj koji neodoljivo privlači odgovarajuću osobu iz tog djela, i drugi, dvojnika ovog prvog, još čudniji, kojeg nam otkrivaju zadnje stranice. Oko 1929. prevedoh na španjolski prvi tekst iz te zbirke, ulomak iz knjige Fledermäuse (Šišmiši), i objavih ga u jednom časopisu u Buenos Airesu, koji poslah Meyrinku. On mi odgovori pismom u kome je, iako nije znao naš jezik, hvalio moj prijevod. Također mi je poslao i svoju sliku. Neću zaboraviti profinjene crte ostarjelog i bolesnog lica, opuštenih brkova, i njegovu maglovitu sličnost s našim Macedoniom Fernandezom. U Austriji, njegovoj domovini, brojna književna i politička zbivanja skoro su izbrisala sjećanje na njega.

Albert Soergel je predpostavljao da je u Meyrinka sve počelo osjećajem da je svijet besmislen, i dosljedno tome, odvojen od stvarnosti. Ta shvaćanja su se prvo izkazala u njegovim satiričkim knjigama; zatim u fantastičnim djelima, i djelima strave i užasa. Nekoliko priča najavljuje njegovo glavno djelo, Golema, za kojim su slijedili Das grüne Gesicht (Zeleno lice) 1916., čiji je akter Vječni Žid, Walpurgisnacht (Valpurgijska noć) 1917., Der weisse Dominikaner (Bijeli dominikanac) 1921., An der Schwelle des Jenseits (Na pragu onog svijeta) 1923., i Der Engel vom westlichen Fenster (Anđeo sa zapadnog prozora) 1927., čija se radnja odvija u Engleskoj, u nekom drugom stoljeću, među alkemičarima. (...)